INFORMACIONE TEHNOLOGIJE
10. septembar 2021.

Dočekao me je opet miks dana D, baš onako kako mu i priliči. Nadvila se nada mnom ona gužva i gradski prevoz u kojem pronalazim ogledalo ne samo mog, već većine gradova koji imaju zajedničku „budućnost”. Pokušah se zadržati za jednu djevojku koja je stajala kao i ja u redu, jer su mjesta u autobusu popunjena, ali ona izmače ruku i otrese rame, kao da sam šugavo stvorenje.

Zamislih se, pa i šugav čovjek ima pravo da stoji rame uz rame sa svakim čovjekom ovoga svijeta. Upravo mu to jedno slovo i fali, slovo L da odrazi svjetlost, ali ostao je na tom SVIJET. Upravo prisustvujem još jednom značenju njegovog imena. SVI. Donja granica ne postoji, a gornja svakog dana se povećava u korišćenju mobilnog telefona. Taj uređaj je pao u zaborav, pa sada pijemo za izlječenje tablete, a ne tablete. Ko bi me i razumio. Blizanci su, imaju iste telefone, ali se evo ne podnose jer su im maske različite. Roditelji se svađaju oko još veće gluposti. Neko je njegovoj ženi komentarisao fotografiju, ali ne želi ostati dužan, pa i on upravo piše komentar nekoj djevojci kojoj može biti otac. Ovo je svijetlo opcije upoznavanja i temeljenja braka na zidu fejzbuka.

Jedna se djevojka smije na sav glas. Kažem sebi, konačno nešto radosno da se proširi kroz ovu gužvu „tehnologa”, ali mi misao prekide moja fotografija na njenom telefonu koja joj je izazvala smijavice. Mogu li je nazvati mojom kad je već neko tuđ postavio da bi me udaljio od većine.

Ma i neka je, ali me ipak ovo gutanje pljuvačke opominje da mi nije svejedno vidjeti da se ismijavanje mog lika našlo na jutarnjem meniju tehnološkim zavisnicima. Presabiram se u sebi, i nije mi potrebna jaka matematika, već nešto jače od nje, da shvatim zašto sam tema lajkovaca, komentaotora i dijeljenika. Neznanci su za mene, ali ni sebe dobro ne poznaju. Nijesu ni imali vremena, instagram je već odavno formirao filter za uvećanje moždanih vijuga, a fejzbuk je dozvolio da se povežete i umrežite sa opasnim ribama iz okeana, nažalost ne morskog, već ovog gdje nemate ni čašu vode da ponudite prijatelju. Kad sam se sjetila te riječi prijatelj, prolazi mi kroz misli da li danas prijatelji misle jedni na druge ili kopaju po mislima da pronađu ovako ogavne misli kao komentarisanje tuđih obrva, duge ili kratke kose, profesije ili poznavanje gramatike. Vidim da im gramatika ne remeti mir jer oni u sebi vode opasne ratove kojih sami nijesu svjesni. I mene vode u te kule nerazuma. Predrasuda. Zar nije dovoljno razvijena ova riječ, nego moramo da je još više razvlačimo oklagijom da što bolja ispadne pita koju pravimo od nečijeg života. Ne mogu da se suzdržim, već uzimam telefon da vidim ko je sve prikačio moju fotografiju. Stižu anonimna lica bez jednog obraza u moj inboks i piše tačno ovim riječima: „Šta si ti uzela da čitaš i pišeš, skrnaviš knjige i slova?“ Ne želim da odgovorim, da ne produžavam agoniju.

Pomišljam, nijesam ni prva ni poslednja meta tviteraša i anonimnih izvođača. Nasilje ne može da stane u jednoj priči ili romanu, za to je potreban jedan veliki okean u kojem će plivati pouke u bocama, pa kada krenu da popiju, da se i trijezni i pijani sjete da ne obiju nikom bocu o glavu, već da nazdrave za svoj život i ljubav koju mogu dati, a mržnju neka ostave iza ostrva na koje je teško stići. Izgovaram to naglas, a sve oči uprte u mene. Jedan je već usnimio i izbacio na neki od vremeplova.

Koliko li je dobio lajkova i pregleda i onih gnusnih komentara koji svojim stavom pokušavaju ugraditi pravila života. Pitam ga, jasno i opet naglas, zašto komentariše tuđ život i šta dobija postavljanjem ovog videa na neku od mreža na kojoj smo umreženi, ali ne i povezani.

On se i dalje smije i pokušava me ismijati odgovarajući: „Može mi se“. A ima 12 godina. Šta će mi odgovoriti sa 21 godinom?

Potpuno razočarana, sa palim samopouzdanjem koje ne mogu naći ispod točkova ovog autobusa, odlazim iz istog i pomišljam istu misao. Znači, ako čitam knjigu ili stvaram istu, ja ne pripadam svijetu i nijesam u modi. Ne, ja vam ne prihvatam to. Makar i poginula na vašoj objavi osude. Uzimam knjigu iz ruksaka, nastavljam na rečenici u kojoj Ivo kaže: „Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu stvoriti i izmisliti.“ Reći ću vam da mi mislimo i dalje da smo slobodni, ali smo u okovima koji nas ne zaustavljaju da djelamo, jer većinom radimo nešto pogrešno. Ne znamo ni šta je to sloboda dok nas kazna zbog te iste ne udari tamo gdje nas najviše zna zaboljeti. Nastavljamo i dalje stopama koje nijesu izbrisane jer svi koračamo istim. Dajte da malo budemo drugačiji!