Pitanje koje se svakodnevno proteže jeste šta su nam donele a šta oduzele društvene mreže. Prozor u svet, novi pogledi, nova poznanstva, sve je novo – a da li je nužno i dobro? Od samog početka sa oduševljenjem prihvatamo društvene mreže, to nam je omogućilo da stupimo u kontakt sa prijateljima i rođacima na drugom kraju sveta, da razmenimo emocije sa ljudima koje ne možemo da dotaknemo, da budu u toku sa ključnim momentima naših života i hvala im na toj mogućnosti. Međutim to nam je poslužilo i kao izgovor da interakciju koju možemo da obavljamo „face to face“ preselimo u okvire virtuelne komunikacije. Mladi najviše koriste ovu negativnu stranu socijalnih mreža, slabije ostvaruju fizičke kontakte, manje se gledaju u oči, lakše se odlučuju da svoj stav otkucaju kao anonimni komentatori sa tastature. Ne suočiti se sa posledicama izrečenog ne može biti dobro za razvoj ličnosti i tako počinje trčanje po krugu života bez osvrtanja na okruženje i na posledice učinjenog i izrečenog. Opet to polje virtuelnog sukoba može da se i zatvori sa gašenjem uređaja i da se ne preslikava na stvarni život ali uvek ostaje pitanje koliko neko bude imun na lošu energiju koja se razmenila. U direktnom obraćanju često ne možemo da se držimo onoga „ispeci pa reci“ a pisanje je proces u kom uvek možemo da se preispitamo i dogovorimo sami sa sobom da li je to najbolje što smo mogli u datoj situaciji na datu temu.
Protok informacija koje su nam omogućile društvene mreže u različitim trenucima mogu biti dragocene, mogu nam uvek pružiti odgovor da ne kažem rešenja na određene probleme. Interesovanja svih i svakog pokrivena su kako diskusijama na društvenim mrežama, tako i ličnim iskustvima. Veliki imenici i adresari koji su krasili police pored fiksnog telefona, sada kruže društvenim mrežama i svaka delatnost a manje više i osoba nam je dostupna. Lično je svako od nas odlučio koliko će biti ogoljen i dostupan drugima, ima svako izbor i slobodu da odluči koliko je izložen. Koliko je korisnih informacija toliko je i onih lažnih, potpuno beskorisnih i zbunjujućih da neko dovoljno needukovan može i da doživi negativno iskustvo. Zbog toga postoje i relevantne grupe i institucije na društvenim mrežama i neophodno je napraviti izbor onih koje ćemo pratiti i smatrati ih sigurnim.
Uporedo sa razvojem društvenih mreža razvijali su se i programi koji mogu da „doteraju“ da ne kažem ulepšaju fotografiju pre nego što je prezentuju javnosti. Ljudi tako bivaju na granici da podele sa drugima ono što bi voleli da jesu u najčešćem slučaju da izgledaju bolje, uglavnom se završava sve na fizičkom izgledu. Zbunjuju li ljudi samo one koje ih prate ili ostaju i sami zbunjeni između onoga što jesu i onoga kako ih drugi doživljavaju? Uvek bih se pridržavala onoga „budi ono što jesi“ mislim da je zdravije u mentalnom smislu, a što se tiče fizičkog zdravlja i izgleda može se pronaći i motivacija lepo sređenim fotografijama.
Društvene mreže su postale i novo tržište, nove mogućnosti za zaradu dostupne su svima, čak uslov nije ni kreativnost iako je polje za izražavanje iste savršeno. Ljudi sa svih krajeva planete mogu razmeniti proizvode i ideje a da usput imaju i direktnu korist. Veliki je broj onih koji i dalje žele da stvar koju kupuju vide uživo i da je drže u rukama pre nego što za nju izdvoje novac. U tom smislu mislim da bismo ipak trebali i ljude da uhvatimo za ruku, pogledamo u oči, razmenimo iskren osmeh i emociju, jer vrednije je to od svega drugog materijalnog.
Share this entry