Nije neobično da mnogi naučnici koji teže da tajne našeg postojanja prenesu matematičkim jezikom i tako pokušaju da ih otkriju, smatraju da je moguće da postoji neki superum koji nas je stvorio i kontroliše. Njihov, nazovimo bog, je vrsni programer a mi smo u simulaciji poput likova iz igrice SIMS. Za ovo nude par dokaza poput činjenice da je i sve oko nas u pikselima, a ne samo naš ekran, te da su svi organizmi zapravo programi i da je i običan čin poput varenja hrane, proces kojim upravlja određeni prirodni algoritam. Iz tog razloga je i mnogo ostalih procesa koje smatramo prirodnim i svakodnevnim, moguće staviti u algoritamsku shemu. Ovo, naravno, sve ostaje u domenu hipoteze, jer usljed nemogućnosti dokazivanja, sve što taj superprogramer jeste je njihova pretpostavka boga, a i oni sami su toga svjesni.
U ovom evolutivnom trenutku, bitnijim za ljudsku vrstu od načina postanka čini se ipak, dalji način opstanka, i kako je to povezano sa tehnologijom koja, sudeći po stvarnim događanjima prouzrokovanim virtuelnim uticajem, sve više gubi svoj primarni humani karakter. To ne znači da treba zanemariti sve pozitivne stvari koje je tehnologija donijela i i dalje donosi čovječanstvu: omogućila je pristup informacijama samo jednim klikom, komunikaciju nezavisno od udaljenosti, stvorila je konekcije između ljudi istih interesovanja koji se možda nikada uživo ne bi upoznali, olakšala industriju proizvodnje, transport, trgovinu, napravila slike svemira, čak poslala rover Perserverance na Mars, čemu smo imali prilike skoro da svjedočimo itd. Teško da možemo imati potpuno svijest koliko tehnologija utiče na naše živote, ako se njome dublje ne bavimo. Misliti o vještačkoj inteligenciji kao o dalekoj budućnosti postaje potpuno neosnovano ako znamo da se svakodnevno sa njom susrećemo, iako nije uvijek u obliku robota koji krade ljudima posao, što nam je često prva asocijacija na nju. Lars Rigel iz konsultantske kuće „Artur D. Litl“ kaže za DW, da prosječni korisnik popularnih onlajn-portala dođe svakodnevno čak sto puta u dodir sa nekim oblikom vještačke inteligencije. A površina je tek zagrebana.
Šta se dešava, međutim, sa prelomnom generacijom, nazvanoj generacija Z, kojoj pripadaju osobe rođene otprilike 1996-2013 i njihovom upotrebom društvenih mreža, nastalih, takođe iz humanog karaktera tehnologije? To je generacija koja je počela prva da koristi popularne društvene mreže poput Fejsbuka (osnovanog 2004), Tvitera (2006) i Instagrama (2010) u osnovnoj školi. Prof. dr Džonatan Hajdt u novom Netfliksovom dokumentarcu ,,The social dilemma“ otkriva šokantne studije, koje pokazuju da je da je od 2009. stopa samoubistava kod tinejdžerki i djevojčica porasla za 150% u jednoj deceniji, te da je broj prijavljenih slučajeva samopovrijeđivanja trostruko veći. Sve to, kao i porast psihičkih bolesti poput anksioznosti i depresije kod mladih se dovodi u vezu sa društvenim mrežama, ali pravo pitanje je šta je zapravo korijen toga.
Skrolovanje, lajkovanje, tagovanje i sl. udara na najranjiviji dio još neformiranog karatkera čija je psiha krhka, a mogućnost upoređivanja u svakom trenutku sa najboljim i najljepšim ljudima svijeta koji imaju savršene instagramske živote, stvara kod mladih osjećaj bezvrijednosti. Štaviše, korisnici mreža sami stvaraju sadržaj na njima, te im se zapravo prodaje njihova sopstvena pažnja, tačnije sve te velike kompanije profitiraju od pažnje korisnika. Što algoritam bolje predvidi šta je „recommended for you“ na osnovu podataka koje svakodnevno crpi iz svake onlajn-aktivnosti, što se više ljudi uključi u kreiranje i promovisanje sadržaja na platformama, biznis više raste. Istaknuti istoričar, Juval Noa Harari, koji je čak i vodio rasprave sa osnivačem Fejsbuka, Markom Cukerbergom, tvrdi da se ovdje radi o svojevrsnoj ,,bici za pažnju“, te da sve te kompanije moraju da preuzmu odgovornost i priznaju da ,,posrednik nikada ne može biti neutralan“. On ide i dalje, i smatra da će uskoro sam Gugl, uz pomoć vještačke inteligencije, znati više o nama nego što mi sami znamo. U gorenavedenom dokumentarcu se takođe napominje, da se osim prodaje pažnje, korisniku prodaje i njegova budućnost, zahvaljujući podacima koje mi sami dajemo.
Etički problemi, dakle, već postoje, ali čini se da će tek da prerastu u nešto nerješivo, kada vještačka inteligencija dominantno preuzme upravljanje mašinama koje svakodnevno koristimo. Slikovito prikazano, ako bi se primijenila u automobilima na automatsko upravljanje, u slučaju sudara bi možda morala da donosi odluke slično poput odluke osobe koja stoji za polugom u misaonom pokusu Problema tramvaja: ,,Da li udariti u zid i ugroziti život vozača, ili udariti u par ljudi i ugroziti njih?“. Harari u jednom intervjuu daje predlog da se u tom slučaju proizvode dvije vrste tih automobila ,,Tesla Altruista“ i ,,Tesla Egoista“. Nije potrebno posebno naglasiti šta je istraživanje pokazalo i koju vrstu automobila bi većina ljudi radije kupila – možda je surovo, ali je makar iskreno.
Sve ovo je samo vrh ledenog brijega tamnije strane tehnologije, koju nijesu imali na umu prilikom kreiranja, a ona nastavlja da doživljava toliki eksponencijalni rast da se pretvara u egzistencijalnu prijetnju. Čovjek stoji, njegov evolutivni razvoj u odnosu na brzinu razvoja tehnologije je u ovom trenutku gotovo nepomičan. Sve to, dok internetom naglo popularan prototip žene, tzv. ,,Slavice iz Bajmoka“, odbija da se vakciniše protiv opasnog virusa iz straha da će Bil Gejts baš nju da čipuje, ne znajući da, ukoliko aktivno koristi internet, za tim nema nikakve potrebe. Čini se da nijesmo imali sreće da nas zaobiđe kineska kletva, zaista, ali zaista živimo u zanimljivim vremenima.
Share this entry