DEMOKRATIJA I VLADAVINA PRAVA
19. novembar 2021.

U današnjem društvenom stanju i političkim prilikama, gotovo svakodnevno možemo naići na situaciju zbog koje se zapitamo isto – šta je ostalo od demokratije u našoj savremenosti, i koliko je njena trenutna slika dosledna svom izvornom značenju, usled stalnih i sve većih fragmentacija svijeta? Da li je održiva i još koliko? Zašto je danas ona u krizi? Da li je dovoljna većina da opravda bilo koji zakon? Da li postoji savršeniji oblik kolektivnog odlučivanja ili je ono trenutno na vrhuncu?

Demokratija predstavlja jednu od rijetkih savremenih univerzalnih vrijednosti, međutim još od sticanja statusa svojevrsne ,,ulaznice u civilizaciju“, ona je i kao pojam, a pogotovo kao politička praksa – izgubila podosta od sadržinske preciznosti.[1] Gotovo da nema vlastodršca, a ni uzurpatora  koji danas sebe ne naziva demokratom, svako naziva demokratijom sve što želi da podrži kao sistem političkih vrijednosti i ustanova. No, odakle i kada počinje borba za jednako pravo glasa svih? Nastala u staroj Grčkoj (Atini) u IV Vijeku, demokratija je predstavljala svojevrstan ideal kojem i danas razne zemlje u razvoju teže, međutim budući da je svaka država imala jedinstven razvojni put demokratije, o njoj ne možemo govoriti u jedini. Veliki predstavnici demokratske misli, Aristotel i Perikle nudili su istovjetne stavove o njoj, ali i predočavali njenu tamnu stranu – mogućnost da se ona u svakom trenutku pretvori u anarhiju. Sokrat, kao vječiti pobornik antidemokratske misli kaže: ,,Demokratija će platiti to što će pokušati odgovarati svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih…mladi će biti uvažavani kao stari…lopovi i prevaranti će htjeti državne funkcije a demokratija im će i to dati…A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, nastaće gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.“

U modernom dobu, demokratija počinje biti glavni način odlučivanja o vlasti u XVII vijeku javljajući se prvobitno u Engleskoj, Škotskoj i Holandiji.[2] No, demokratija se ,,ne prima“ uvijek i svuda, pa i sada imamo primjer zemalja gdje dolazi do problema prilikom egzekucije demokratskog načina odlučivanja, i to onih u kojima postoji samo načelno dok je u praksi izjednačena sa imaginacijom i onih gdje postoji samo djelimično (Uganda i Iran) dok se ne dese šire kulturne promjene koje omogućavaju stvarnu vladavinu većine. Pa, šta je potrebno da bi demokratija nadjačalaostale načine glasanja?

Prema Delu, pismenost, obrazovanje, zavidan stepen ostvarivanja ljudskih prava, dovoljno razvijena svijest ljudi – su faktori koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi glas većine predstavljao ujedno i glas razuma.[3] Tokvil o uslovima kratko kaže: ,,postojanje veoma civilizovanog i veoma obrazovanog društva.“[4] Ali da li u jednoj zajednici zvanoj država kakvu poznajemo danas možemo očekivati barem približan stepen obrazovanja, svijesti, kulture onih pozvanih da odlučuju ili je to samo dio utopijske misli koja se ne poklapa sa oscilacijama koje su u praksi vidljive?

Demokratija je čovjekova potreba i proizvod – onoliko dobar koliko mu omogućava da u njoj i njome postiže ono zbog čega ju je stvorio. Model prihvatljiv dok se ne pretvori u svoju suprotnost – dok ne produkuje čovjekove nove neslobode i otuđenja.[5]

Praktično gledano, ukoliko je većina ta koja donosi odluke, šta ćemo sa manjinama i njihovim pravima? Da li se i kako uspijevaju zadovoljiti apetiti većine i onih koji čine neznatan, ali ipak DIO društva? Može li se lako tada demokratija pretvoriti u ono dijametralno suprotno – tiraniju većine? Tome se isprečava vladavina prava – ograničenje svake vlaste pa i vlasti demosa, obaveza povinovanja pravu i zakonima koji su iznad svih a i iznad same države.

Gustav Radbruh u svom famoznom djelu Filozofija prava navodi: ,,Zakon važi zato što je zakon, a on je zakon kada u većini slučajeva ima moć da se sprovede.“

Ideja o vladavini prava je vrlo stara ali je zapadnoevropska civilizacija jedna od rijetkih koja je ima u svojim temeljima. Još je Platon govorio da ,,niko ne smije biti iznad zakona – već da svaka, pa i najviša vlast mora biti podređena zakonu koji je jedini gospodar i upravljač u državi.“ Misao o vladavini zakona a ne ljudi zastupana je u evropskoj pravnoj i političkoj teoriji znatno prije demokratije. Pa šta u stvari ovaj pojam predstavlja? Vladavina prava je osnovna pretpostavka Ustava i počiva na neotuđivim ljudskim pravima, slobodnim i neposrednim izborima, manjinskim pravima, podijeli vlasti ali i nezavisnoj sudskoj vlasti, povinovanju Ustavu i zakonima. Klaus fon Bajme kaže: ,,postoji jaka težnja da se demokratija tretira kao sinonim za ,,dobro, lijepo i istinito u društvu“ zbog čega je neophodno uvidjeti i njenu drugu, realnu stranu.

Vladavina prava se ne smije ipak tumačiti usko, kao sprovođenje u djelo onog prava koje jedna vlast donosi. Takva zabluda duboko je ukorijenjena među vlastodršcima po kojem onda upravljaju, nego i među onima na koje se takvo ,,pravo“ primijenjuje. Vladavina prava u stvari nije ni moguća ako se pravo tumači samo kao izraz vladajućih krugova, mora se tumačiti kao postojanje i sprovođenje onih zakona koji nisu trenutni i čija se legitimnost ne smije preispitivati – prije svega ljudskih prava. [6]

Demokratija i pravna država se mogu psmatratri kao komplementarni pojmovi – razvijaju se paralelno, ali ako bi bili prinuđeni birati – veliki politički mislioci bi potrebnijim vidjeli uspostavljanje vladavine prava i to zbog toga što demokratija bez vladavine zakona, odnosno ona koja nije zasnovana na ustavnim ograničenjima bila bi ništa drugo do izraza puke samovolje većine – kakva god ta većina bila.

[1] Jovanović, Dimitrijević, Popović, Savremeni politički sistemi (Podgorica, 1998.)

[2] Wikipedia

[3]  21 priča o demokratiji, Grupa Autora (Podgorica, 2005.)

[4] Tokvil, O demokratiji u Americi, str.182

[5] Prof dr Radovan Radonjić, Demokratija (Podgorica, 2004.)

[6] Anali Pravnog fakulteta