Građanski aktivizam rijetko ostaje nezabilježen. Postoji mnogo primjera širom svijeta i u regionu gdje nekoliko inicijativa koje mogu biti obećavajuće, mogu da se susretnu sa nevoljnom silom koja ih vraća korak unazad. Veoma mali broj onih koji postignu konkretizaciju svojih platformi ili aktivni društveni aktivizam su često bili identifikovani kao građanski pokreti.
S obzirom da oni grade svoje ciljeve na bazi zajedničkih ili pojedinačnih briga, postoji mogućnost da se obim njihove relevantnosti proširi, što rezultira konvencionalnom agendom. Ovo se neće proširiti na razloge zbog kojih se pokreti pojavljuju ili njihove zavisnosti od društvenog okruženja. Ono što treba razumjeti ostaje u okvirima društvenog ili građanskog aktivizma kako bi se izgradila odgovarajuća agenda koja se temelji na ličnom iskustvu ili viziji.
U vremenu prije Covid-a, mnogobrojni novi pokreti su bili bazirani na problemima vezanim za grad. Koncept prava na grad je procvjetao. Dok je koncept možda novi, i David Harvey mu daje na posebnom značaju, jedna stvar je bez sumnje uvijek bila prisutna – da su ljudi kao društvena bića svojim aktivnostima odavno prevazišli sami sebe. Nalazimo se u vremenu kada je politika naše društvene saradnje dostigla globalnu zavisnost u određenoj mjeri, gradovi se pretvaraju u glavno društveno i ekonomsko okruženje za život i virtuelna era diktira naše društvene interakcije i učešća. Međutim, u pogledu kvaliteta života i usluga koje dobijamo, nedostaje nam jednakosti.
Sistem koji mora da nam omogući bolji kvalitet života izgleda da je zaglavljen za nekoliko formalnih institucija koje prate određene procedure. Ovo nas dovodi do građanskih pokreta i njihovog razloga za nastanak koji je podsjetnik za kompetentne u kancelariji da pritisnu “refresh“ dugme i pogledaju društvenu sferu koja se konstantno mijenja. Ono što je očekivano jeste da lokalne politike imaju više relevantnosti u svakodnevnom životu od onih nacionalnih, ali nekako je suprotno. Ovo su građanski pokreti koji ponekad propuštaju dimenziju borbe – to je tačna institucija. Paralelno sa motivacijom organizacija civilnog društva, doza energije treba biti usmjerena ka instituciji koja bolje funkcioniše i koja će biti odgovorna, umjesto da se bori protiv jedne pojave i pređe na drugu.
Sa druge strane, u vremenu kada digitalna infrastruktura nudi mnogo povratnih informacija iz svakog ugla prostora u kojem živimo, je lak način za institucije da budu još brže i tačnije u uslugama koje pružaju i podacima koje sakupljaju.
Implikacije i interesi svakako mogu biti različiti, ali ono što ostaje jeste autoritet koji treba da ispuni i konkretizuje zahtjeve građana, stoga bi racionalna, manje frustrirajuća borba trebalo da bude usmjerena prema određenim institucijama, a ne na politički sistem u bloku.
Share this entry