INFORMACIONE TEHNOLOGIJE
29 oktobar 2021

Sloboda misli i izražavanja (sloboda izražavanja) temeljno je ljudsko pravo zaštićeno članom 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i priznato je kroz sve ključne međunarodne i regionalne dokumente za zaštitu ljudskih prava. Na međunarodnom nivou, ono je osigurano Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, gdje sloboda misli i izražavanja obuhvata “slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste, usmeno, pismeno, medijskim ili umjetničkim oblikom, ili bilo kojim drugim sredstvom prema svom ličnom izboru i bez obzira na granice” [1].

Međutim, Vlade Zapadnog Balkana već neko vrijeme u kontinuitetu ugrožavaju pravo na slobodu izražavanja gašenjem medijskih glasila i stranica društvenih pokreta, kao i zastrašivanjem pojedinih aktivista na internetu. Takođe je primjetna i pojačana tendencija donošenja novih zakona kojima se cenzuriše onlajn sadržaj. Zabrinutost izaziva i nadzor i nedostatak efikasne zaštite ličnih podataka građana. Takve mjere ograničavaju i sputavaju građanski aktivizam i udaraju na same temelje demokratije. Zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda na internetu garantovana je zakonom, u skladu sa odgovarajućim članovima Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP). Iz tog razloga, EKLJP naglašava da su države članice nadležne za implementaciju standarda ljudskih prava i osnovnih sloboda na internetu. Takođe, države članice imaju obavezu prema svojim građanima da poštuju, štite i promovišu ljudska prava i osnovne slobode na internetu [2].

U Bosni i Hercegovini je veći dio zakonodavnog okvira postavila međunarodna zajednica nakon rata. Međutim, snažne nacionalne podjele ometaju sprovođenje zakona. Podjele takođe sprječavaju donošenje novih zakona i prilagođavanje postojećih zakona međunarodnim standardima bezbijednosti na internetu. Zakon o javnom redu i miru izostavio je definiciju javnog prostora, što je ostavilo negativan efekat na internet i društvene mreže u smislu adekvatne regulacije. U Bosni i Hercegovini su mediji duboko polarizovani u nacionalnom smislu, a pritisci na medije mahom dolaze od političkih stranaka.

Iako je sloboda izražavanja jedno od najvažnijih demokratskih prava, ona nije apsolutno pravo. Konzumiranjem slobode izražavanja moguće je povrijediti neko drugo jednako važno i garantovano ljudsko pravo, zbog čega i ova sloboda može biti ograničena. Najradikalniji oblik zloupotrebe slobode izražavanja predstavlja govor mržnje, te je on jedan od rijetkih opravdanih razloga za ograničavanje slobode izražavanja. U međunarodnom pravu ne postoji opšteprihvaćena definicija govora mržnje. Definicija koja se najčešće koristi, definiše govor mržnje kao „oblik izražavanja kojim se širi, podstiče, promoviše ili opravdava rasna mržnja, anti-semitizam ili drugi oblici mržnje zasnovani na netoleranciji, uključujući netolearanciju izraženu kroz agresivni nacionalizam i etnocentrizam, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla“ [3].

U Bosni i Hercegovini ne postoji posebno zakonodavstvo koje bi u cjelini regulisalo pitanje zabrane govora mržnje, a naročito ne postoji poseban zakon koji bi regulisao delikatno pitanje zabrane govora mržnje na internetu. Naravno, postoje medijski i zakoni o javnom informisanju koji zabranjuju govor mržnje. U krivičnom zakonodavstvu, s obzirom na podjelu nadležnosti, isključeno je izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje u tri krivična zakona: Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), Brčko Distrikta BiH (BD BiH) i  Republike Srpske (RS). Krivičnom zakonodavstvu je zajedničko to da se krivičnim zakonima kriminalizuje izazivanje ili raspirivanje samo tri oblika mržnje: nacionalne, rasne ili vjerske i to isključivo među „konstitutivnim narodima i ostalima“ koji žive na teritoriji na koju se pojedini krivični zakon odnosi, što predstavlja glavni nedostatak krivičnopravne regulative u odnosu na zabranu govora mržnje.

Lično smatram da je govor mržnje u Bosni i Hercegovini u stalnom porastu, te da je potrebno preduzeti određene korake kako bismo prevenirali nastanak govora mržnje i omogućili svima da na konstruktivan način iznesu svoje mišljenje na internetu. Modifikacija zakonske regulative, nametanje medijima i internet platformama obavezu u vezi sa sprječavanjem i uklanjanjem govora mržnje i odgovarajuća građansko-pravna zaštita predstavljaju dobar osnov za početno suzbijanje govora mržnje na internetu. Takođe, visoke novčane kazne mogu uticati na smanjenje te pojave.

Na kraju možemo uvidjeti da su sloboda izražavanja i suzbijanje govora mržnje kompleksna pitanja, te se ne mogu svesti samo na sankcionisanje i uklanjanje takvog sadržaja iz javnosti, bilo da se radi o govoru mržnje na internetu ili u bilo kojem drugom javnom prostoru. Govor mržnje ne može se rješavati parcijalno, samo na društvenim mrežama, već treba razmišljati o holističkim i komplementarnim rješenjima koja uključuju: efikasno i brzo sankcionisanje najtežih oblika govora mržnje, ali i osnaživanje grupa ili osoba koje su meta govora mržnje; građanski mentalitet i obrazovanje, te medijsku pismenost.

[1] ICCPR, čl.19. Dostupno na:

https://treaties.un.org/doc/publication/unts/volume%20999/volume-999-i-14668-english.pdf (posjećeno 11.07.2021.);

[2] Evropska konvencija o ljudskim pravima. Dostupno na: https://www.echr.coe.int/Documents/Convention_BOS.pdf (posjećeno 11.07.2021.);

[3] Vijeće Evrope, Komitet ministara, Preporuka 97(20) o „govoru mržnje“, 30. 10. 1997, dostupno na: https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0900001680505d5b  (posjećeno 12.07.2021).