Presudni faktor za našu ljudskost je to što smo sposobni da racionalno donosimo odluke. Razvoj internet tehnologija i društvenih medija doveo je u pitanje tu našu sposobnost. Verujemo da samo donosimo izbore na osnovu informacija koje dobijamo iz okoline. Međutim, šta ako se te informacije zasnivaju na onim pažljivo odabranim? Da li smo zaista nezavisni kada donosimo odluke? Učešće Facebook-a i Kembridž Analitike u izbore SAD-a 2016. godine bio je jedan od značajnih događaja koji potvrđuje uticaj tehnologije na naše odluke. U skandalu se radilo o pribavljanju ličnih podataka miliona Amerikanaca u svrhu političkog oglašavanja. Odjednom je ono što nam je predstavljeno kroz razne algoritme u vidu pažljivo postavljenog oglašavanja delovalo još značajnije.
Četiri godine kasnije imamo sličan i možda opasniji splet okolnosti. Početak pandemije COVID-19 doneo je lažne informacije koje su se širile brže od proverenih činjenica. Stvoren je pojam „infodemija”, koji objašnjava upotrebu previše lažnih ili obmanjujućih informacija u digitalnom i fizičkom okruženju tokom izbijanja bolesti. To uključuje brzo širenje teorija zavere koje virus svode na ideju svetske dominacije nekolicine, kontrolu stanovništva i čipovanje. Ova pojava dovodi do gubitka poverenja u vladu i medijske institucije. Sledeći deo teksta istraživaće geopolitičke implikacije virusa COVID-19.
U Srbiji su prve nedelje pandemije obeležene brzim širenjem viralnih WhatsApp poruka od navodnih „medicinskih stručnjaka“ koji su propagirali iskrivljene činjenice o poreklu, prenošenju i prevenciji virusa. Desničarska teorija zavere QAnon je zauzela poziciju i na zapadnom Balkanu, međutim, tačne razmere još uvek su nepoznate. Dok je vlada Srbije uveravala javnost da je virus pod kontrolom, anonimni video snimci koji su prikazivali teške uslove u bolnicama su se pojavili. Stoga se javnost okrenula od medijskih institucija kao legitimnog izvora informacija.
Geopolitika virusa COVID-19
Osim sto je javnost bila uznemirena dezinformacijama, virus je brzo pretvoren u geopolitičko oružje. Rasistički prikazi Azijata širili su se balkanskim medijima, što je kulminiralo događajima u primorskim gradovima Hrvatske i Crne Gore, kada su azijski turisti nosili natpise „Nisam iz Kine“. Kada je brza kontrola virusa popravila imidž Kine u javnosti, ona je počela da vodi borbu protiv pandemije svojom „diplomatijom maski“ – isporukom medicinskog materijala u zemlje koje se bore sa virusom, u nadi da će poboljšati svoju reputaciju. Video zapisi kineskih aviona koji sleću u Italiju sa medicinskom opremom i medicinskim timovima, brzo su se proširili širom Evrope, ocrnjujući imidž Evropske unije. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić proglasio je da „evropska solidarnosti ne postoji“ i da je kineski predsednik Si Đinping Srbiji „prijatelj i brat”. Kinesku pomoć Srbiji državni zvaničnici su senzacionalno dočekivali, dok je pomoć EU dočekana skromno.
Srpski državni mediji objavili su mnogo članaka u kojima se tvrdi kako je EU napustila Italiju, a kasnije i zapadni Balkan. Objavljen je niz lažnih novinskih članaka u vezi sa zabranom izvoza medicinske opreme, a razočaranje Italijana pretvoreno je u „Italegzit” (slično Bregzitu). Na kraju su predsednici i premijeri država postali glavni izvor dezinformacija. Posle govora Donalda Trampa, hlorokin kao terapija za COVID-19 ili ubrizgavanje bilo koje vrste sredstva za dezinfekciju nedeljama je kružilo u vestima. Žair Bolsonaro, predsednik Brazila, je virus nazvao „malim gripom”.
Pitanje koje postavljaju gorenavedeni faktori je da li bi i u kojoj meri lažne vesti trebalo da budu kažnjene ili javno ograničene? Kako bi takva ograničenja uticala na slobodu govora? Može li borba protiv dezinformacija narušiti naše osnovno pravo na izražavanje? U slučaju Evrope, krajem 2020. godine, Savet Evrope upozorio je da „krizne situacije ne bi smele da se koriste kao izgovor da se javnosti ograničava pristup informacijama ili da se sabotiraju kritičari“. Međutim, upravo se to dogodilo u slučaju nekih zemalja jugoistočne Evrope. Mađarska je kriminalizovala širenje lažnih vesti, dok su slična ograničenja uvedena u Republici Srpskoj, srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini. U Srbiji je zaprećena zatvorska kazna od tri meseca do tri godine ako ste optuženi za izazivanje nereda i širenje panike. U prvim mesecima pandemije optuženo je na desetine ljudi, po navodima Ministarstva unutrašnjih poslova.
U svetu postoji mnogo sličnih slučajeva, od kojih su neki manje, neki više ekstremni. U nekim državama, nametnuta ograničenja razmene lažnih informacija nisu bile javno prihvaćene. Stoga je teško odlučiti da li ta ograničenja prelaze moralnu granicu. Da li javnost treba zaštititi od lažnih vesti? Da li sloboda izražavanja omogućava artikulaciju mišljenja, iako to može biti opasno? Odgovor je, možda, pronaći ravnotežu između ove dve pretpostavke. Danas značenje pojma slobodan govor varira u odnosu na aktuelnu vladu, dakle buduće generacije treba da se prilagode paradoksu njegove neispravne i neprestano promenljive definicije.